Povijest

Špilja Bukovac, nalazište koje se nalazi na području općine Lokve, potvrđuje ljudsku prisutnost u Gorskom kotaru za vrijeme ranije faze gornjeg paleolitika. U toj špilji pronađeni su tragovi pračovjeka kao i više ostataka životinja koje su davno boravile na ovom prostoru, poput pećinskog medvjeda i pantere.
U starom vijeku glavni putovi izbjegavali su teško prolazne šumovite gore toga područja. Za rimskog vladanja u našim zemljama, najvažnije ceste iz sjeverne Italije zaobilazile su sa sjevera ili s juga prostor današnjega Gorskog kotara, tako da se on našao između rimskih provincija Panonije i Dalmacije, izvan tadašnjih glavnih gospodarskih tijekova i djelatnosti. Značajne promjene počinju s velikom seobom naroda, s provalama barbara iz dalekog istoka i sjevera, osobito od IV. stoljeća, sa snažnim gotskim udarima po rimskoj državi. Svjedok tih vremena su ostaci utvrđenog zida - "Liburnijskog limesa", koji se pruža od Tarsatike na moru preko Grobničkog polja do Prezida u Gorskom kotaru. Slom i nestanak Zapadnog Rimskog Carstva u V. stoljeću prouzrokovao je na području Gorskog kotara stalne promjene gospodara od Langobarda do Franaka i Bizanta. U VII. stoljeću na ova područja doseljavaju se Hrvati.
Naseljavanje Gorskog kotara počinje intenzivnije i s određenim političkim i gospodarskim planovima tek u drugoj polovini XIII. stoljeća. Nakon turskih provala, koncem XV. stoljeća, Frankopani intenzivnije koloniziraju ovo područje novim, izbjeglim stanovništvom pred turskim osvajanjem iz južnih krajeva.
Krčki knezovi, kasnije Frankopani, šire svoj posjed sve do granice s Kranjskom, razvijajući gospodarsku i kulturnu djelatnost. Prva naselja na današnjem goranskom prostoru spominju se 1481., kad kraljevski sud u Zagrebu traži od kneza Stjepana Frankopana da poštuje povlastice zagrebačkih trgovaca koji posluju u Lukovdolu, Brodu, Moravicama, Vrbovskom, Delnicama, Lokvama i dr. Zbog pogodnog položaja uz prijelaz preko Kupe, Brod s vremenom postaje središte prostranog imanja.
U XVI. stoljeću Frankopane nasljeđuju Zrinski, koji snažno aktiviraju trgovačke veze preko Vinodola s drugim krajevima Hrvatske, pa i sa Slovenijom i Mađarskom. U to vrijeme počinje se značenjem isticati i Čabar, koji će kasnije biti zasebno vlastelinstvo. Gorski kotar ostaje u posjedu knezova Zrinskih sve do njihove propasti 1670. godine. Od tada u Gorskom kotaru više različitih gospodara samovoljno i bezobzirno povećava feudalnu eksploataciju, sve dok Austro-Ugarska Monarhija nije zaposjela ove prostore.
Najznačajnije razdoblje za gospodarski razvoj Gorskog kotara bilo je početak gradnje prometnica. Kada je 1726. godine započeta gradnja Karolinske ceste, određena je buduća orijentacija ne samo tih krajeva, nego i cijele Hrvatske. Karolinska cesta, koja je nazvana po Karlu III., prolazila je teškim i nenastanjenim terenom, pustim klancima i udolinama, te se uspinje na visoke planine i prijevoje gdje su zime oštre i duge. Održavanje takve ceste nije bilo moguće. No iako Karolinska cesta nije do kraja ispunila svoju glavnu namjenu, unijela je novi poticaj za gospodarsko oživljavanje Gorskog kotara i postupno ga je oblikovala u jedno od najvažnijih prometnih područja Hrvatske. 1803. godine započela je gradnja Lujzinske ceste koja još i danas bez većih izmjena služi motoriziranom prometu i povezuje mjesta od Karlovca do Rijeke, a u prošlosti je bila od životne važnosti za Gorski kotar i Primorje.
Polovinom XIX. stoljeća gradi se željeznica preko Gorskog kotara kako bi se tadašnja Rijeka spojila s Budimpeštom. Sve to stvara povoljnije uvjete za poticaj novih sadržaja u Gorskom kotaru, međutim nedovoljno za demografski, prostorni i gospodarski razvitak Gorskog kotara, tako da se te posljedice osjećaju i u XX. stoljeću.
U novijoj povijesti Gorskog kotara nove mogućnosti gospodarskog razvoja donosi izgradnja moderne autoceste Rijeka – Zagreb.

 

Službene stranice Gorskog kotara rađene su u suradnji s Turističkom zajednicom Kvarnera
i turističkim zajednicama Gorskog kotara