Povijest
Prvi poznati događaji na području Gorskog kotara
Avari i Slaveni počeli su prodirati na Balkan krajem VI i početkom VII st.
Nakon prvih osvajanja i poraza pod Carigradom godine 626. dolaze i Hrvati u svoju novu domovinu. Ne zna se da li su uopće u tom prvom seobenom valu naselili i Gorski kotar. Iz tog vremena do danas ima malo, slučajnih arheoloških nalaza, pretežno na rubnim područjima ovoga gorovitog kraja Hrvatske.
Hrvatska i druga slavenska plemena, prodirući smjerovima rimskih prometnica, naseljavaju se bliže središtima rimske civilizacije. U to, najranije doba hrvatske povijesti vjerojatno su Gorski kotar zaobilazili i novi naseljenici Hrvatske.
Povijesni izvori o bizantskoj Dalmaciji i Hrvatskoj u VIII i IX st. mogu se povezati samo sa susjednim područjima današnjeg Gorskog kotara. Nemamo potvrde da je područje današnjeg Gorskog kotara tada, s drugim hrvatskim župama i kneževinama, sudjelovalo u konstituiranju starohrvatske države.
U razvijanju političke osobnosti hrvatske države, hrvatski knezovi i kraljevi morali su svladavati i zemljišnu podijeljenost hrvatskih zemalja. Današnji je Gorski kotar bio upravo dio teško pristupačnih i prohodnih hrvatskih krajeva koji su stoga prostorno i politički razdvajali hrvatske zemlje.
U XI st. za vladanja hrvatskog bana pa kralja Zvonimira i Gorski kotar je u onom dijelu Hrvatske preko kojega se provlače razlieiti i međusobno suprotni politički interesi ugarskih vladara, Karantanaca i hrvatskog vladara.
Gorski kotar ulazi u povijest razvijenog feudalizma nešto kasnije negoli drugi hrvatski krajevi. Na žalost, do danas je premalo poznatih izvora iz kojih bismo mogli saznati o slobodnim, plemenskim hrvatskim narodnim zajednicama, starim županijskim središtima stanovništva na današnjem goranskom prostoru, o pojedinim njihovim uglednim ili imućnim starješinama. Feudalni gospodari Gorskog kotara, vlastela Kreka, dolaze s otoka Krka i postupno zaposjedaju i prisvajaju i Vinodol i Gorski kotar. Ukoliko je prostor današnjeg Gorskog kotara tada uopće i bio naseljen, posve je sigurno da, s obzirom na gospodarske izvore, nije bilo mogućnosti za veće društveno raslojavanje stanovništva toga kraja.
O stanovništvu Gorskog kotara u XIII st. zna se vrlo malo. Iz dosad poznatih izvora nema vijesti o naseljima, središtima gospodarskog i upravnog života Gorskog kotara. Znamo tek da je tada taj prostor spadao pod upravna središta koja su se nalazila na njegovoj istočnoj, zapadnoj ili sjeverozapadnoj granici i periferiji. U organizaciji crkvene vlasti u XII i XIII st. Gorski kotar je pripadao krbavskoj biskupiji od njezinog osnutka god. 1185. do XV st. i početka XVI st., kad su Turci osvojili veći dio njezinog područja, te je onda osnovana najprije modruško-krbavska, pa modruško-senjsko-krbavska biskupija, koja opet obuhvaća i Gorski kotar. Svjetovni feudalni gospodari Vinodolske i Modruške župe i Gorskog kotara, tj. Frankopani, pa Zrinski i njihovi činovnici i službenici u svojim gospodarskim, upravnim, sudskim i drugim poslovima i pismima rabili su hrvatski jezik.
Frankopani, stoljetni feudalni gospodari Gorskog kotara, stvarali su i organizirali politički, gospodarski i društveni život ovoga kraja. U XVI i XV st. oni razvijaju življu trgovinu s Primorjem i Venecijom.
U XV i pogotovo u XVI st. Turci su, nakon nekoliko velikih pobjeda nad hrvatskom i ugarskom vojskom, napadali, pljačkali i robili sve hrvatske krajeve. Manje turske pljačkaške čete nisu osvojili taj kraj, niti je ijedan njegov dio bio upravo pripojen Turskoj, mnogo su puta opljačkali i spalili goranska naselja i stanovništvo odveli u roblje.
U XVI. st. rodovsko stablo Frankopana počelo se osipati. Turci su zaposjeli mnoge njihove gradove i posjede, a više je članova te obitelji izginulo u borbama s Turcima. Gospodar Gorskog kotara u drugoj polovici XVI. st. bio je Stjepan Frankopan Ozaljski. Zbog neprilika u koje je upadao te zbog turske najezde koja je prijetila njegovim gradovima i posjedima, sklopio je ugovor s Nikolom Zrinskim Sigetskim, svojim šurjakom, mužem svoje sestre Katarine, zajednicu dobara, tj. ugovor o međusobnoj pomoći i nasljedstvu.
U drugoj polovici XVI. i naročito u XVII. Stoljeću Turci više ne prodiru tako često u Gorski kotar. Nakon gradnje karlovačke utvrde godine 1579. i bolje organizacije Vojne krajine i Gorski kotar je bio mirniji. Napuštena naselja i opustjeli posjedi većine zrinsko frankopanskih vlastelinstava, pa gotovo i čitav Gorski kotar, naseljavaju se i na njima se obnavlja gospodarstvo. Frankopani naseljavaju novo stanovništvo u bosiljvski kraj, a krajaški kapetani Vlahe pravoslavne i rimokatoličke vjeroispovijedi u granieno područje Gorskog kotara prema Turskoj: Gomirje, Vrbovsko, Dobru, Moravice, Stari Laz, Sušicu, Mrkopalj i Lič. Zrinski uglavnom naseljavaju iz Kranjske potomke odbjeglog starosjedilačkog stanovništva.
Poslije vojnog osvajanja, okupacije, pljačke i službeno provedene zapljene zrinskih i frankopanskih posjeda počinje novo razdoblje u povijesti Gorskog kotara. Njegova se sudbina i budućnost od tada rješava na mnogo širem povijesnom planu. Gorski kotar zajedno s Hrvatskim primorjem ulazi u širu i dalekosežniju gospodarsku i političku računicu austrijskog dvora, mađarskih feudalaca i dakako, hrvatskih staleža. Od tada u Gorskom kotaru više različitih gospodara samovoljno i bezobzirno povećavaju feudalnu eksploataciju, a nastoje ga društveno razjediniti i politički otuđiti od Kraljevine Hrvatske.
Osim materijalne dobiti od iskorištavanja prirodnih bogatstava i kmetova, Gorski kotar je bio osobito vrijedan kao tranzitno područje kojim mora putovati trgovačka roba od mora za izvoz u druge mediteranske zemlje.
Mađari su, kao i Hrvati, vodili borbu za Primorje i Gorski kotar kao trgovački put do mora, jer je sprečavanje slobodne trgovine jednako išlo na štetu i mađarskih i hrvatskih feudalnih i građanskih staleža. Međutim, do znatnije promjene u tom sukobu višestrukih interesa neće tako dugo doći dok ne ojača centralistička politika bečkog dvora i dok ne bude prevladan sukob interesa pojedinih administrativnih vladajućih krugova. Gorski kotar je u svim gospodarskim i političkim promjenama od 1671. do 1767. god. bio zapravo pod vrhovnim nadzorom bečkog dvora, koji je tu provodio svoju politiku putem raznih svojih feudalnih, političkih i vojnih upravnih struktura.
Kada je Josip II god. 1775. proputovao tim područjem uvidio je da ovakva razdijeljenost Gorskog kotara i Primorja onemogućava gospodarski napredak tih krajeva. Predložio je zato svojoj majci kraljici Mariji Tereziji da se čitav taj prostor ujedini. Prema odredbi Marije Terezije iz 1776. Severinska županija obuhvačala je onaj dio Gorskog kotara koji se nalazio zapadno od Karolinske ceste. No već iduće godine, 1777. Severinskoj županiji pripojena su i goranska naselja na samoj Karolinskoj cesti i njima pripadajuća područja s njezine istočne strane: područje Vrbovskog do Mrkoplja. Tako je Severinska županija obuhvatila sve nekadašnje frankopanske i zrinske posjede u današnjem Gorskom kotaru i Primorju. Na zapadu i sjeveru bila je omeđena Kupom i Čabrankom, na sjeveroistoku opet rijekom Kupom, na granici sa Zagrebačkom županijom, na istoku s Karlovačkim generalatom, a na jugu od Rijeke do Senja Jadranskim morem.
Život na komorskim vlastelinstvima u Gorskom kotaru, kao i drugdje, tijekom cijeloga 18. i prve polovice 19. st. protjecao je u znaku stalnih urbanih tj. gospodarskih sukoba uprava tih vlastelinstava i njihovih podanika kmetova.
Revolucionarne god. 1848. i Gorani su pokazali veliku odlučnost u svojim zahtjevima za temeljite promjene dotadašnjih društvenih i gospodarskih odnosa. I u Gorskom kotaru su počela velika društvena, gospodarska i politička previranja. Novo je feudalno-građansko društvo barem obećavalo mnogo veće mogućnosti i goranskom seljaštvu da ostvari povoljniji gospodarski položaj i ličnu slobodu.
Za Bachova apsolutizma Hrvatska je podijeljena na 5 novih županija među kojima je osnovana i nova Riječka županija koja je imala 8 kotara - 6 vanjskih: Rijeka, Bakar, Crikvenica, Delnice, Vrbovsko i Čabar; i 2 gradska : Rijeka i Bakar.
Posljednja reorganizacija županija izvršena je 1886. godine kada je Hrvatska i Slavonija razdijeljene na sedam županija. Gorski kotar, uključujući Severin i Bosiljevo, ušao je u sastav Modruško- riječke županije. Uže goransko područje opet je podijeljeno na tri kotara: Delnice, Vrbovsko i Čabar. U sastav kotara Čabar ušle su općine Čabar, Prezid i Gerovo s ukupnom površinom 284.615 km2 i 6109 stanovnika. U opseg kotara Delnice spadale su općine Delnice, Mrkopalj, Fužine, Lič, Lokve, Brod i Skrad s ukupnom površinom 563.327 km2 i 20 617 stanovnika. U kotar Vrbovsko spadale su općine Vrbovsko, Ravna Gora, Komorske Moravice, Severin i Bosiljevo s ukupnom površinom 413,689 km2 i 19 385 stanovnika.
U razdoblju banovanja Ivana Mažuranića doneseni su zakoni o slobodi tiska, uređeno je školstvo - Hrvatska je dobila moderan buržoaski držani aparat. To je utjecalo da se početkom 70-ih 19. stoljeća i u Gorskom kotaru osnivaju prva društva, većinom čitaonice, zatim pjevačka i vatrogasna društva. Prema sačuvanoj arhivskoj građi najstarija je čitaonica u Čabru, osnovana 1870.. Čitaonica u Delnicama osnovana je 1874., Vrbovskom 1875., u Fužinama 1876., u Lokvama i Mrkoplju 1878., a nešto kasnije u Vratima, Bosiljevu, Ravnoj Gori, Gerovu i dr. U Mažuranićevo doba osnivaju se i prva pjevačka i tamburaška društva u Gorskom kotaru. Školske godine 1874./75. radilo je u Delničkoj podžupaniji ukupno 19 osnovnih škola s 20 učitelja, a 1878. već 25 škola s 34 učitelja. Sve to pokazuje da je upravo u Mažuranićevo doba postignut velik napredak u kulturno prosvjetnom uzdizanju i da su tada položeni temelji za daljnje stvaranje osnovnih škola u Gorskom kotaru.
Najznačajnije razdoblje za gospodarski razvoj Gorskog kotara bilo je početak gradnje prometnica. Kada je 1726. godine započeta gradnja Karolinske ceste određena je buduća orijentacija ne samo tih krajeva nego i cijele Hrvatske. Karolinska cesta, koja je nazvana po Karlu III. prolazila je teškim i nenastanjenim terenom, pustim klancima i udolinama, uspinje se na visoke planine i prijevoje gdje su zime oštre i duge. Održavanje takve ceste nije bilo moguće. No iako Karolinska cesta nije do kraja ispunila svoju glavnu namjenu, unijela je novi poticaj za gospodarsko oživljavanje Gorskog kotara i postupno ga oblikuje u jedan od najvažnijih prometnih područja Hrvatske. 1803. godine započela je gradnja Lujzinske ceste koja još i danas bez veaih izmjena služi motoriziranom prometu i povezuje mjesta Karlovac - Netretić - Vukova Gorica - Severin - Vrbovsko - Moravice - Skrad - Delnice - Mrzle Vodice - Jelenje do Rijeke i bila je od životne važnosti za Gorski kotar i Primorje.
U novijoj povijesti Gorskog kotara nove mogućnosti gospodarskog razvoja donosi izgradnja auto ceste Rijeka - Zagreb koja bi trebala biti u potpunosti dovršena 2005. godine.